Što je AGM snimio na proljeće 2026. (II): Halo?

Nakon „Prijatelja", naši filmaši snimili su „Halo". Ekipa je bila brojnija. Iza ideje stoje Vivian Fabekovec i Ivano Nenadić (4. a). Glumili su Franka Ljubić (4. c), Saša Horvat i Ivano Nenadić (4. a) te Maro Puljizević (3. c). U ulozi kamermana izmjenjivali su sve svi navedeni, a pridružila im se i Hana Burić (4. c). Za montažu je zaslužna Ema Šplajt (4. b). Dojmove sa snimanja donosimo u nastavku. Gustl: Tko je i kako došao na ideju za „Halo"? 

Ivano: Do ideje za „Halo" došli smo zajedno. Mislim da sam ja u nekom kontekstu spominjao govornice na što se Vivian nadovezala s idejom da bi mogli napraviti film o tinejdžerima koji su u vezi na daljinu pa razgovaraju putem govornica. Ostalo je, kako bi se reklo, povijest.

Saša: Zajedno. Bilo je par osoba iz razreda koji su svojim idejama doprinijeli tome kako će na

kraju izgledati film. Bilo je tu raznih ideja za različite filmove, ali nam je na kraju ovaj naš „Halo" bio favorit.

Maro: Pa na ideju snimanja filma su došli maturanti. Nemam pojma kako su oni došli na tu ideju.

Gustl: Koja je bila vaša uloga u filmu? Je li bilo posebnih priprema za snimanje?

Ivano: Imao sam više uloga, kao i drugi. Glumili smo i bavili se svime što se inače radi na setu. To je tako kad mala ekipa snima film. Svi su po malo i redatelji i kamermani i kostimografi itd. Svi daju ideje za poboljšanje, svi važu što bi mogla biti bolja opcija. Nije bilo

posebnih priprema za snimanje. Možda smo i o previše stvari odlučivali spontano.

Franka: Moj lik u filmu, kao i svi ostali, bori se s teškoćama koje sa sobom nosi veza na daljinu. Nisam se pretjerano pripremala za ulogu, osim što sam se pokušala mentalno staviti u situaciju koju prikazujemo kako bih bolje mogla dočarati atmosferu.

Saša: Moja uloga u filmu je minimalna, ali ne žalim se, bilo mi je fora. Trebao sam podići slušalicu i naći se s prijateljem kojeg dugo nisam vidio na Glavnom kolodvoru. Sad, svako će u tome vidjeti ono što želi vidjeti. Što se tiče priprema, jedino to što sam se presvlačio iz trenirke u traperice na lokaciji snimanja. Znači, priprema odjeće.

Maro: Nisam se pripremao. Imali smo tekst za dijaloge, ali smo na kraju odlučili ne ga koristiti pa smo većinom improvizirali dijaloge.

Gustl: Koliko dugo je trajalo snimanje i montiranje filma?

Ivano: Bilo nam je potrebno nekoliko popodneva da snimimo film i još nekoliko dana montaže koju je odradila Ema Šplajt. Montaža je bila prilično zahtjevan dio filma. Napravili smo nekoliko revizija kako bismo popravili određene detalje. Ema: Cijeli proces montaže je potrajao malo duže nego očekivano, ali iskreno uživala sam u svakom trenutku. Uživam općenito u montaži videa, a ovaj projekt mi je bio najposebniji dosad. Drago mi je da sam imala priliku sudjelovati u ovome.

Franka: Bilo nam je teško uskladiti vrijeme kad smo svi slobodni, a osim toga, morali smo više puta ponavljati neke kadrove. Za sve skupa trebalo nam je nekoliko dana po par sati.

Saša: U Zagrebu smo snimali tri dana po četiri sata dnevno, no to je uglavnom bilo i više s obzirom da smo uvijek išli nešto pojesti i popiti. Ali Maro i Ivano snimali su više od mene i Franke jer su oni i u Samoboru imali neke scene.

Gustl: Što ti je bilo najteže tijekom snimanja/montiranja?

Ivano: Najteže je bilo uskladiti rasporede. Problem je bio u tome što nismo krenuli snimati na vrijeme. Bio je već kraj nastavne godine pa su svi imali puno ispita i obaveza vezanih uz maturu. Sve misli bile su nam usmjerene na maturu i odabir fakulteta pa se nismo mogli posvetiti filmu u potpunosti, iako smo na kraju zadovoljni s time što smo snimili.

Saša: Najteže je bilo ići ujutro u nedjelju nakon priprema za maturu na snimanja. Najčešće smo snimali nedjeljom jer smo tada svi bili slobodni. Bilo je malo umarajuće, ali rekao bih da se isplatilo.

Maro: Meni su najteže bile scene grljenja. Tužno, ali istinito.

Gustl: Koju poruku nosi Halo?

Franka: Ta poruka koju smo pokušali prenijeti publici je da koliko god odnosi na daljinu bili teški za održavati zbog raznih okolnosti, trud se isplati i bitan je u tom održavanju. Mislim da smo ju poprilično dobro prikazali te da će ju publika shvatiti.

Saša: Poruka filma je u biti da veze i prijateljstva na daljinu mogu opstati, ali nisam siguran da smo je uspjeli prenijeti. S obzirom na to da smo malo pobrkali scenarij i scene pa na kraju nije bilo jasno zašto ja pričam s Marom i grlim Ivana. Imali smo dijalog i tada je imalo smisla, ali kada smo ga izbacili malo smo se pogubili.

 Gustl: Jeste li u filmu pronašli neku pouku za sebe?

Ivano: Tokom snimanja filma prisjetio sam se da ne treba odustajati. Poznajem se i nisam najsretniji nakon što odustanem ili se pomirim s nekim neželjenim ishodom. Upravo moj lik pokazao je suprotno, on nije odustajao. Bio je uporan i poduzimao je sve što treba da održi povezanost s voljenom osobom.

Maro: Nažalost, ne.

Gustl: Biste li nešto mijenjali na filmu?

Ivano: I da i ne. Sada kada smo snimili sve i kad smo pogledali film, smatram da smo mogli malo izmijeniti scenarij. Neke stvari bih izokrenuo, promijenio, izbacio i dodao. Ali to je posljedica snimanja u zadnji čas, kad nam mozak nije bio 100 % fokusiran. S druge strane,

smatram da je film na kraju dobro ispao i da možemo biti ponosni.

Saša: Istina je da nije ispalo kao što smo mi to zamišljali na početku, ima nekih pogrešaka i detalja koje se daju doraditi. Rekao bih da sam zadovoljan kako je to sve ispalo na kraju, film je plod našeg truda i marljivog rada pa smatram da bi svi trebali biti ponosni na njega jer nije lako samo otići na lokaciju, ponijeti kameru i napraviti film. Jedinu stvar koju bih zapravo htio promijeniti je presvlačenje na Glavnom kolodvoru - mogao sam to i doma. Moram priznati da, iako je bilo unikatno iskustvo da me moje kolege okružuju dok se skidam pred masom ljudi i tetom koja prodaje kalendare, ne bih to volio ponoviti.

Franka: Naravno da uvijek ima stvari koje su mogle biti bolje ili drugačije, ali sve u svemu mislim da je stvarno dobro ispalo na kraju.

Maro: Snimali smo tri puta, prvi put kad smo ga snimili je bio užasan, drugi put je isto bio užasan, ali malo manje, a treći put je bio bolji od prva dva puta zajedno. Zato sam zadovoljan.

Gustl: Što vam se najviše svidjelo tijekom snimanja? Biste li ponovili ovo iskustvo?

Ivano: Najviše mi se svidjelo druženje tijekom snimanja filma. Mislim da je poanta svih

srednjoškolskih filmova baš povezivanje s prijateljima, ali i otkrivanje samoga sebe i onoga što volimo raditi. Tim putem učimo izražavati svoje mišljenje što smatram od iznimne

važnosti savladati u srednjoškolskoj dobi. Definitivno bih ga ponovio još bezbroj puta. Stvarno volim snimati filmove i mislim da je to savršen način za izražavanje kreativnosti i povezivanja s prijateljima.

Saša: Najviše mi se svidjelo kada smo se svi skupa nakon snimanja i izvan kadrova družili i šetali po Zagrebu, išli jesti i provodili kvalitetno vrijeme jedni s drugima. Mislim da je i to ljepota ovakvih izvannastavnih aktivnosti. Družiš se s ljudima, uživaš u prirodi i okolini koja je oko tebe, a opet na kraju dana imaš završen projekt koji je ujedno vrijedno iskustvo za ubuduće, ali isto tako i jedno lijepo postignuće.

Franka: Jako mi se svidjelo iskustvo koje sam stekla kroz ovaj projekt, izašla sam iz svoje comfort zone, prešla preko srama i nelagode koje sam imala na početku. Naravno, zbližila sam se s ekipom što mi je najveći plus. Sve stresiranje oko stajanja pred kamerom poništili su trenutci prije i nakon snimanja - druženje i šetnje gradom.

Maro: Najviše mi se svidjelo slušanje radija s Ivanom jer je često pjevao karaoke. Nije baš neki pjevač, ali je bilo fora.