Maro i „Prijatelj” na 14. Smotri hrvatskog školskog filma

S Marom Puljizevićem, učenikom koji je glumio u školskom kratkometražnom igranom filmu „Prijatelj”, proveli smo tri dana u Šibeniku na Smotri hrvatskog školskog filma. Razgovarali smo o „Prijatelju”, blamu kad se gledaš na velikom platnu i svemu što nam je usput palo na pamet. Zapis tih razgovora možete pročitati u nastavku. NA PUTU PREMA ŠIBENIKU (četvrtak, 1. 10. 2026.)

Gustl: Maro, evo nas na putu prema Šibeniku, na odmorištu Dobra. Kako se osjećaš?

Maro: Pa evo, zasad dobro. Put dobro prolazi. Kupio sam keks. Malo je skup. Nisam očekivao da ću platiti dva eura šezdeset, znači ipak šesnaest-sedamnaest kuna za jedan veliki keks. Još su me tražili i manču, rekao sam: „Ne može.“

Gustl: Jesi li u rodu s Vojkom V.?

Maro: To je bila referenca, ali ne, nisam. Ali, dobar je Vojko.

Gustl: Što očekuješ od festivala?

Maro: Pa očekujem da će dugo trajati i da će atmosfera biti dobra. Nadam se da neće biti dosadno.

Gustl: Kakva je sad atmosfera?

Maro: Toplo je, nebo je plavo i nema oblaka. Rekao bih nekih 1018 paskala... hektopaskala.

Gustl: Kako ti se čini ekipa s kojom putujemo?

Maro: Pa ima dosta osnovnoškolaca.

Gustl: Misliš li da si im uzor?

Maro: Ne. Oni su uzor meni.

Gustl: Zašto su ti oni uzor?

Maro: Pa lijepo je od tako malih nogu krenuti u nešto što kasnije može biti karijera.

Gustl: Koliko je velika tvoja noga?

Maro: Moja noga? Veća od njihove.

ZA VEČEROM (četvrtak, 1. 10. 2026.)

Gustl: Kako komentiraš što tvoja mentorica Nevenka F. nije mogla biti ovdje?

Maro: Vi biste rekli Nevenka F., ja bih rekao N. Fresl. Jako mi je žao što nije ovdje, ali netko je morao ostati i čuvati knjižnicu. Ali eto, ja se nadam da ona zna da mislimo na nju i da smo izuzetno zahvalni što smo došli do ovoga zahvaljujući njenom mentorstvu, ustrajnosti, volji i želji za radom na ovakvim projektima.

Gustl: Kad si već kod knjižnice, set si dijelio s Irenom Š. (još jednom knjižničarkom, op. a.) Osvrni se na to iskustvo.

Maro: Prije svega, izuzetna je čast bila snimati s takvom filmskom veličinom, a iz tako malog mjesta. Rad s njom ne može se opisati samo jednom riječju, niti rečenicom. To ne bi stalo ni na vaš list papira. S njom je uvijek bila topla atmosfera. Bila je izuzetno predana svojoj ulozi i držala je tu dozu profesionalnosti koje smo se onda svi morali pridržavati. Ona je visoko postavila ljestvicu koja nas je dovela do toga da film bude ovoliko dobar. Njena je uloga malo je reći bila uspješna. Pa čak su i slučajni prolaznici stvarno bili uvjereni da je psihijatrica. Sve to govori o njenom talentu, o tome koliko je ona sjajna glumica.

Gustl: Večera je završila. Devetnaest sati i dvadeset šest minuta. Spremamo se za otvaranje 14. Smotre hrvatskoga školskog filma. Maro, kakve su bile palačinke?

Maro: Palačinke su bile ukusne. Smatram da bih za takve palačinke na rivi poput šibenske inače platio barem četiri eura. Bile su manjih porcija, ali mi to nije smetalo jer sam nažicao repete. Palačinke su imale dobar čokoladni namaz. Htio bih zahvaliti gospodinu iz osoblja hotela Jadran koji mi je donio dodatne palačinke nakon što sam rekao: „Ah, zar nema još palačinki?“ Tako da, eto, velika mu hvala što me održava na životu i prehranjuje. I eto, sada čekamo. Za nekih dvadeset-trideset minuta počinje otvorenje ove krasne Smotre na koju smo pozvani i očekujem dobru atmosferu. Gustl: Jesi li pripremio govor za otvaranje?

Maro: Nisam pripremio govor za otvaranje jer se držim latinske poslovice „Poeta nascitur, orator fit", kako bi profesor Babić rekao... to je: Govornikom se postaje, a pjesnikom se rađa. Ja mislim da, kako bi netko postao govornik, ne treba zapisivati svoje misli, već treba imati svoje misli u tom trenutku.

Gustl: Hoćeš li imati svoje misli u tom trenutku?

Maro: Hoću. Govorit ću iz srca i iz misli.

NAKON OTVARANJA (četvrtak, 1. 10. 2026.)

Gustl: Prisustvovali smo otvaranju četrnaeste po redu Smotre hrvatskoga školskog filma. Zatim smo imali smo priliku pogledati prvu sesiju filmova, njih devet u konkurenciji osnovnih škola. Kakvi su tvoji komentari?

Maro: Prije svega, veliki pozdrav Neni, a nakon toga i mojoj suglumici Ireni. Dinamičan duo su naše Nena i Irena, stvarno je malo takvih. A sad, što se tiče projekcije... Ha, prvih devet filmova... razbili su led. Moram pohvaliti kreativnost . Treba imati hrabrosti stati pred kameru, a vidio sam tu i dosta talenta. Ali moram prokomentirati uvodne govore. Istaknuo bih jednu ovako, pomalo nezgodnu pogrešku dogradonačelnika Šibenika koji je smatrao da on treba otvoriti Smotru i da to treba napraviti puno, puno prije nego što se Smotra zapravo trebala otvoriti. Pa eto, vidite što politika radi ljudima.

Gustl: Što je politika napravila tebi?

Maro: Još ništa, hvala Bogu. Mislim, da imam nekakvih političkih povezanosti – imam...

Gustl: Dobro, vratimo se dojmovima s večerašnjeg događaja.

Maro: Aha, da, nije mi sjela jedna neprikrivena reklama za Konzum u jednom filmu, neću imenovati, ali u redu. Očigledno se i to mora da bi škola dobila nekakva sredstva.

Gustl: Tko je sponzorirao vaš film? Otkud vama sredstva?

Maro: Tko je sponzorirao naš film? Knjižnica, i kako se zove, joj... što imamo na hudici već? Hrvatski... reviz... financija... Nemam pojma. Ne! Mislim da je Europska unija. Mislim da je to točan odgovor. Europska unija nas sponzorira.

Gustl: Nego, u kuloarima se potezalo i pitanje političke korektnosti i cenzure u suvremenoj kinematografiji. Kako ste se vi nosili s tim izazovima?

Maro: Što je bilo na setu, ostaje na setu. To je... Potpisao sam NDA. Šššš.

Gustl: A smiješ li nam otkriti koji je tvoj filmski uzor?

Maro: Jackie Chan ili Adam Sandler. Oni su mi oduvijek bili najdraži glumci.

Gustl: Kako si primijenio njihovu glumačku tehniku igrajući Andriju u Prijatelju?

Maro: U tome je bit. Ne možeš... Moj cilj je biti originalan, a ne biti kopija mojih uzora. Samo je jedan Maro Puljizević, isto tako će biti samo jedan Adam Sandler, samo jedan Jackie Chan. Oni su sjajni u svojem području i, eto, ja se trudim biti sjajan u svom području. Uzimao sam inspiraciju iz njihove profesionalnosti. Ali naravno, sve je ovo vrijeme kao nekakav uzor, kako bi rekli Englezi reference point, uz mene bila i sjajna Irena Š. Tako da, eto, od svega pomalo ubereš i tako stvoriš svoju neku glumačku tehniku koja kasnije nekom drugom bude uzor. I tako će to ići iz generacije u generaciju. Ja se nadam da ću ja bar nekome nekad biti uzor.

Gustl: Od svega pomalo ubereš, ali u berbu malina, nadaš se, nećeš ići?

Maro: Ha, neću... Čekajte. Pa ne, neću ako su zlatne. Ali ako su s grma nekog tu sa strane, onda ću možda ubrati koju. Ali, ako je zlatne boje i dolazi u obliku nekog kipića koji nije Oscar, onda radije ne.

Gustl: Ne misliš li da je zlato vrlo vrijedna investicija, ulaganje u budućnost?

Maro: Pa ne razumijem se puno u ulaganje u budućnost.

Gustl: Maro, naš film su u prosudbenoj komisiji proglasili dokumentarnim. Kako to komentiraš? Je li razlog tomu uvjerljiva gluma?

Maro: Očito je da mi možemo sve odglumiti. Ali najbitnije je da će film biti prikazan na velikom platnu, nadam se pobrati aplauz i pokoju nagradu.

Gustl: Nadaš li se Oscaru ili Zlatnoj malini?

Maro: Ha! Od Zlatne maline do Oscara vam je k'o od trnja do zvijezda. Moramo početi s malim da bismo došli do velikih pozornica. Ja se nadam da će Zlatnu malinu osvojiti prije svega moja draga kolegica za najbolju žensku, naravno sporednu ulogu, s tim da bih ja nju nominirao i za glavnu ulogu jer ona ima jako važnu ulogu u tom filmu.

Gustl: Maro, znaš li za što se dodjeljuje Zlatna malina?

Maro: Za ono najbolje vino ili nešto, nemam pojma.

Gustl: Za najgori film.

Maro: Ha! Ha, i to je nagrada, mislim. Zlatne je boje. Nema velike razlike između kipića čovjeka i grozda malina. Ili malina... malo... grozd grožđa... malo malina... Ne znam. DORUČAK (petak, 2. 10. 2026.)

Gustl: Maro, kakav je osjećaj probuditi se na dan prikazivanja tvog filma?

Maro: Pa, osjećaj je... ovako, za sada sam još miran i lijepo je. Ali kako se projekcija našeg filma bude približavala, vjerojatno će se pojaviti nervoza zbog dvije nepoznanice - mišljenja publike i žirija. Isto tako, bit će mi malo čudno gledati sebe na tako velikom platnu po prvi put, sve to bit će mi novo. Ali to što je novo je i lijepo jer je novo. Volim nova iskustva. Nadam se da će se publici i žiriju svidjeti naš film i da ćemo dobiti aplauz. KAVA S KAPUĆINOM (petak, 2. 10. 2026.) Gustl: Približava se sesija u kojoj se prikazuje naš film. Što se više bliži taj trenutak, nekako se osjeća nervoza u zraku. Kako se osjećaš? Reci nam kakva je situacija.

Maro: Ja sam sve nervozniji, zato i pričam tišim glasom. Ruke mi se tresu, ali pokušavam to ne pokazati. Nervoza je u zraku. Trebam otići još do svoje hotelske sobe, provjeriti jesu li mi stvari na mjestu, obući svoje odijelo za crveni tepih i iščekivati naš film na velikom platnu. Potom za vrijeme gledanja filma pokušati dokučiti kakva je reakcija publike, ima li tu kakve nade da je film uspješan, da će naš trud i rad biti pohvaljen, ili možda ne.

Gustl: Kakve reakcije publike očekuješ?

Maro: Pa ne znam, ja se nadam da će im se film svidjeti, da će razumjeti koja je poanta, tema. Mislim da je film sjajno montiran i da bi to moglo dosta pomoći.

Gustl: Dosad nisi komentirao taj produkcijski dio filma. Kome možemo zahvaliti za taj dio?

Maro: Reći ću samo M. T. Z., on zna tko je. Ja bih mu zahvalio što se toliko potrudio, što je izdvojio svoje vrijeme i učinio da film bude kvalitetniji. Jer sama gluma ne čini film. Tu je hrpa ljudi koja radi na filmu.

Gustl: Zašto Miho T. Z. nije ovdje? Nedostaje li on ovdje?

Maro: Miho, takozvani... Pa fali. Mislim, on je u školi trenutačno, vjerojatno, ne znam. I neka je, treba se školovati, obrazovanje je bitno. Ali nedostaje. Bilo je zanimljivo na setu s njim.

Nažalost, nije mogao biti ovdje.

Gustl: Zašto nije mogao?

Maro: Agencija. Agencija zna što je činila. Agencija zna da je... Agencija je siromašna, to se primijeti čim se smije zvati samo jedna mentor i samo jedan član filmske skupine.

Eto, Miho, na primjer, nije bio tu, ali više puta je pohvaljen njegov rad, doduše u množini s drugim radovima. Evo, ja do sada što sam vidio, mislim da je Miho napravio najbolji posao što se tiče produkcije. A sada moramo vidjeti. Dolazi hrpa srednjoškolskih filmova iz raznih krajeva svijeta. Imamo Zelinu, imamo Lošinj, Samobor, evo, i Privatnu umjetničku gimnaziju iz Gundulićeve ulice u Zagrebu. Svakako će biti zanimljivo vidjeti jesmo li na nivou s njima, možda level iznad ili dva ispod. I na kraju krajeva, naučiti nešto od njih što ćemo primijeniti u budućnosti. Ja tad nažalost više neću biti tu, bit ću na nekom boljem mjestu, ali će buduće generacije to moći primijeniti. I još bih samo htio reći jedno kratko hvala Andriji, koji mi je također bio inspiracija za glumu. Gustl: Andrije se još nismo dotaknuli, pa možeš reći samo kratko za naše čitatelje - tko je Andrija?

Maro: Andrija je važan član školske knjižnice. On ne dolazi iz gimnazije, on je naime mehatroničar. Irena Š. će me ovdje ispraviti ako sam u krivu. Andrija je sa mnom išao u osnovnu školu. Bili smo dosta dobri poznanici, prijatelji, sad kako tko to već gleda. Bio nam je inspiracija zato što smatramo da je jedan od rijetkih koji koristi... koji je često u knjižnici, a iz druge je škole. Stvar je u tome da druge škole na knjižnicu gledaju samo kao kao mjesto gdje se posuđuje lektira. Za Andriju... Andrija dođe u knjižnicu i to je kao neko njegovo malo carstvo, gdje on može iznijeti svoje ideje bez straha od kritike javnosti. Knjižnica je mjesto za sve.

Gustl: Je li imenovanje glavnog lika po Andriji pokušaj stvaranja mosta između naših dviju škola koje, budimo iskreni, ne surađuju baš previše? Je li to možda pružanje ruke Andriji da sudjeluje na našem sljedećem filmskom ostvarenju?

Maro: Ovo drugo dosta teško. A sad oko pružanja ruku i mostova, ja mislim da smo temelje već prošle godine izgradili i da je most ove godine izgrađen. Prije, kada bi mehatroničari bili u knjižnici mi bismo se povukli. Osjećali smo njihov dolazak kao okupaciju našeg prostora. Ali onda smo odlučili prihvatiti da smo ista generacija, da dijelimo isti prostor škole već tri godine i da treba držati tu neku pristojnost, to prihvaćanje drugih.

I tako da, eto, i u knjižnici jedni druge pozdravljamo, uvažavamo i slušamo, naravno.

Gustl: Rekao si da je most izgrađen. Reci mi, jesu li u gradnji toga mosta korišteni protupotresni materijali ili će se prilikom prvog značajnijeg podrhtavanja tla pojaviti pukotine, a onda na most zalijepiti crvena naljepnica i više neće biti siguran za promet?

Maro: Most je izgrađen s jednom mišlju. Gradili smo ga tako da bude otvoren dokle god smo mi u školi, ali da po potrebi može biti demoliran. Jer nove generacije nisu baš često u knjižnici.

Gustl: Gdje su nove generacije?

Maro: Po hodnicima, u svom nekom filmu. Zato ćemo mi za oko pola sata gledati naš film na velikom platnu.

NAKON PROJEKCIJE (petak, 2. 10. 2026.)

Gustl: Maro, kakvi su dojmovi?

Maro: Nemojte me pitati. Meni je bilo blam, ali je reakcija publike bila jako dobra.

Gustl: Zašto blam?

Maro: Zato što... Blam je, mislim, blam nije do filma, nego do toga što je čudno gledati sebe na velikom platnu, pa gledaš publiku, pa sebe. Čudno. Dugo su trajale te dvije-tri minute, moram priznati. Puno duže nego što sam mislio. Ali čim se publici svidio film, eto, dobili smo jedan lijep aplauz, to mi je bilo drago. Pozdrav Ireni i meni!

Gustl: Meni?

Maro: Neni sam rekao. I pozdrav Mihi T. Z. Mislim da se na našem filmu vidjelo koliko je montaža bila dobra, a za to je zaslužan Miho.

Gustl: Nakon što smo pogledali sve filmove u konkurenciji srednjih škola, kakvi su dojmovi?

Maro: Velika konkurencija. Bilo je dosta interesantnih tema. Nekako, kada sad pogledam sve zajedno, čak mislim da naš film uopće nije toliko loš naspram svih ovih ostalih. Daleko od toga da bih ga smatrao najboljim, jer tu ipak imamo jako profesionalne filmove, recimo „O jednoj mladosti" iz Privatne umjetničke gimnazije iz Zagreba ili „Buru" Gimnazije Ambroza Haračića iz Malog Lošinja. Bura je neopisiva, nju trebate doživjeti. Bio je tu i sjajan animirani film „Mačji kašalj" Graditeljske škole Čakovec - priča o mački koja, kad odraste, postaje kauboj osvetnik pa se osvećuje zlikovcima za svoje probleme u djetinjstvu. Stvarno se vidi bogatstvo tema i kreativan pristup. Mislim da imamo par škola koje su se baš izdvojile, ali većina nas smo baš amateri. Neskromno ću reći da smo među amaterskim filmovima možda i najbolji. Na primjer, samo u kadrovima se već može vidjeti razlika između recimo Lošinja i nas, koliko oni to dobro rade, a koliko mi zaostajemo. Mi smo za vrijeme snimanja, sad ovo možda da stavite kao neku anegdotu sa snimanja, mi smo učili. Snimili smo, vidjeli da to što smo snimili nije dobro, shvatili smo da je moj lik, Andrija, da je u jednom trenutku s lijeve strane, u drugom trenutku s desne strane, i onda smo snimali ponovo, ispravljali pogrešku. I opet hvala Mihi na sjajnoj montaži koja je stvarno super uspjela. Puno to profesionalnije izgleda na kraju nego što je izgledalo na setu. Eto, to su moji dosadašnji dojmovi.

POSLJEDNJA VEČERA (petak, 2. 10. 2026.)

Gustl: Maro, bio si pun dojmova nakon projekcija. Jesu li se dojmovi malo slegli u međuvremenu?

Maro: Navala je kod kuće u Samoboru, ljudi žele vidjeti film. Moja poruka za sve njih je kratka i jasna - utorak, 13. 10., 14 sati i 30 minuta, Pop-up Art kino kod kolodvora. Nećete gledati samo jedan film, ne samo „Prijatelj", gledat ćete i „Halo". Vidimo se. A smotra u cjelini, pa eto, Šibenik je prazniji nego što sam očekivao, što je lijepo. Nekako mirno i opuštajuće. A da moramo u dvije-tri riječi opisati gastronomsko iskustvo do sada, rekao bih: pizza, burek, tiramisu. POSLJEDNJI DORUČAK (subota, 3. 10. 2026.)

Gustl: Maro, naše druženje u Šibeniku lagano se primiče kraju. Upoznali smo nove ljude, otvorili nove teme i još ih nismo zatvorili. Po čemu ćeš najviše pamtiti ovo iskustvo?

Maro: Prije svega, htio bih zahvaliti svima koji su radili na ovom filmu. Htio bih zahvaliti Nevenki F., Ireni Š., Mihi, T. Z., statisticama koje su također bile u filmu i mom zamjenskom mentoru Karlu M. Jako mi je drago što sam imao priliku doći na ovu Smotru. Upoznali smo neke nove ljude i bilo je lijepo slušati različita filmska i životna iskustva.

Gustl: Tko će ti ostati najviše u sjećanju?

Maro: Najviše će mi u sjećanju ostati možda PUG-ovci, jel', Privatna umjetnička gimnazija Zagreb. S njima smo dosta razgovarali, od prve večeri na terasi pred hotelom do, evo, danas na doručku. S njima smo razmijenili razne teme, uspoređivali naše školske novine i Instagrame. AGM je naravno bolji. Eto, oni će mi možda najviše ostati u sjećanju, ali i šetnje s mojim zamjenskim mentorom i novinarom-ispitivačem Karlom M. po Šibeniku. I tiramisu koji je bio jako dobar.

Gustl: Molim te recenziju tiramisua.

Maro: Tiramisu — 9,7 od 10. Bio je izuzetno kremast. Pogled na vitrinu s tiramisuima nas je zavaravao - porcija se činila puno manjom nego što jest. Bila je izuzetno dobra porcija i, eto, lijepo napravljena. Mogao sam čak odabrati i svoju žlicu, što je bilo, smatram, malo bespotrebno, ali cool. I eto, jako fino. Isplati se ići na tiramisu kad si u Šibeniku. Tiramisu to go.

Gustl: Maro, kako će biti od ponedjeljka vratiti se u normalan život?

Maro: Pa mislim da neće biti teško. Cijeli život živim taj normalan život. Jer, ja sam, ha, kako da to kažem, glumac-pučanin. Kao što je to bio ban Mažuranić ban-pučanin, tako sam i ja, eto, s glumom. Ja volim biti dio puka i živjeti taj jednostavan život gdje me neće ljudi naslikavati i tražiti autograme. Eto, da. POSLJEDNJI RUČAK (3. 10. 2026.)

Gustl: Subota je, 12 sati i 32 minute. Svira Jelena Rozga. Maro je sad zauzet davanjem intervjua, odnosno, pardon, druženjem s fanovima, ali... Maro... Maro, molim te... Molim te, neki završni osvrt na cijelu ovu šibensku avanturu.

Maro: Ja bih se samo htio ispričati. Evo, šibensku publiku smo morali ograditi tu sad oko hotela da nam ne bi uništila ovo dragocjeno vrijeme koje sam ja unaprijed rezervirao za vas.

Moj neki završni osvrt? Pa evo, bilo je ovo unikatno iskustvo. Nisam očekivao da će biti ovakva navala na naš film, a svi koji ga žele vidjeti po prvi puta ili ponoviti iskustvo gledanja filma, i još jednog dodatnog filma koji na kraju, eto, nije bio prošao na ovu Smotru, mogu doći 13. 10. u 14 sati i 30 minuta u Pop-up Art kino Samobor kod kolodvora. Pa evo, ja sam izuzetno zahvalan. Još jednom bih htio zahvaliti svima koji su radili sa mnom: Nevenki F., Ireni Š., Mihi, T. Z. i, naposljetku, osobi koja me je otrpjela tu tri dana po Šibeniku, koja će me sad trpjeti u autobusu, Karlu M. Tako da, evo, hvala. Hvala svima. I evo, htio bih zahvaliti svima koji su meni dali izjavu o „Prijatelju“. Isto tako, ovaj cijeli članak možete pročitati na Gustlu. Vjerojatno ste ga već pročitali i došli do ovog dijela i mislite si: „Hm, da, mogu i pročitati članak na Gustlu - već čitam.“ Ja se slažem, u pravu ste. Još jednom ga pročitajte, stvarno vrijedi čitati. Bolji je nego lektira. Isprike Neni F. i Tajči D. Eto, ne znam, moje neke finalne riječi bi...

Gustl: Oprosti, moram se osvrnuti na još jednu stvar koju smo nekako propustili ovih dana. Ovaj film je inače nastao prema ideji jednog učenika koji više nije s nama.

Maro: On je živ, da ne bi bilo...

Gustl: Nije više dio naše ustanove.

Maro: Da, nije više u našoj, ali je sad u jednoj drugoj ustanovi.

Gustl: U svakom slučaju, riječ je o našem prekaljenom...

Maro: Liscu, ja bih rekao tako. Prekaljenom liscu filmske i svih drugih umjetnosti. To je Antun S. Antun S. je za mene uvijek bio jako draga osoba. Jedna ovako opuštena osoba koja nije previše marila za tuđe mišljenje i jedan od ljudi koji je učinio svoju generaciju i svoj razred stvarno ikonskim, sa svim trenucima koji su se događali ne samo u njegovoj maturalnoj godini nego i prije toga. Njega ću uvijek imati u sjećanju. Naravno, nije on više u školi, ali uvijek ću se sjećati kako bi me po školskim hodnicima pozdravljao, u društvu svojih drugara i drugarica - da, nekad je bilo i drugarica - kako bi me pozdravljao i uvijek bi me pitao kako mi je, imam li kakvih problema... Uglavnom, na neki se način brinuo za mene kada bi me spazio po hodnicima Gimnazije Antuna Gustava Matoša. Tako da, eto, ja bih mu htio zahvaliti što sam mogao biti dio realizacije njegove ideje, što je to došlo tu do Šibenika, nekakvih tristotinjak kilometara od Samobora, na veliko plato, što će biti na velikom platnu u Samoboru. Volio bih da on dođe. Vidjet ćemo hoće li njegova druga ustanova to dopustiti.

Gustl: Maro, zaboravili smo još nekoga. Mi smo u filmu imali i dvije statistice, odnosno sjedećice. Zapravo su sjedile.

Maro: A nisu stajačice?

Gustl: Nisu.

Maro: Je, one su dodane naknadno. Mislim, onda kad je trebala biti snimljena ta finalna scena. Riječ je bila o tome što sam ja, kada sam gledao tu scenu, smatrao da je jako nerealistično da se u kadru bolničke čekaonice nalazi samo Andrija i tri prazna stolca. Ja sam njih zaposlio kako bi pomogle u popunjavanju kadra, kako bi taj kadar izgledao više realistično. Zamislio sam tu čekaonicu kao neki open space dio bolnice. Možda one čekaju za vrata preko puta, imaju neke svoje muke o kojima mi ne znamo. Možda će to biti nastavak filma... Tako da, eto, ja mislim da je statistica koja je u potpunosti viđena, K. C., odradila sjajnu ulogu s tim pogledom osuđivanja, kako to zna biti u stvarnosti s ljudima koji imaju taj problem, poput Andrije. Eto, sve je bilo odrađeno kako treba i jako sam im zahvalan što su izdvojile vrijeme sa sata logike profesorice P. Š.

Gustl: Kad već spominješ tu zadnju scenu, mnogi su ovdje ljudi iz publike, fanovi, pitali mogu li očekivati nastavak. Naime, zanima ih što se dogodilo kad Andrija uđe u ustanovu o kojoj je već riječ u posljednjoj sceni i što se dogodilo iza tih vrata. Možeš li nam dati neki hint što se događalo iza tih vrata? Hoće li to publika ikad vidjeti? Je li već nešto napravljeno za scenarij ili se već možda otišlo i korak dalje?

Maro: E, sada, to su budući projekti. To je još uvijek u jako ranim fazama. Mislim, smišljeno je par projekata. Svi su jednako važni, svima ćemo se potruditi jednako posvetiti, pa ćemo vidjeti što će biti vrijedno dovršavanja i ulaganja vremena i novca, a što možda i ne.

A ovako, da vam dam neki hint... Pa, Irena Š. radi od osam do dva ponedjeljkom, utorkom i četvrtkom.

Gustl: Dakle, možemo očekivati seriju? Tri nastavka?

Maro: Moguće. Sve je moguće.

ZAGREBAČKI VELESAJAM (3. 10. 2026.)

Gustl: Maro, stigli smo. Maro: Ha, da, stigli smo, ali film tek treba stići do samoborske publike. Pop-up Art kino, utorak, 13. 10., 14 sati i 30 minuta. Vidimo se tamo.