Mladi glazbenici na Samoborskoj glazbenoj jeseni

Samoborska glazbena jesen, jedan od najuglednijih festivala klasične glazbe u Hrvatskoj, ove godine obilježila je svoju 50. obljetnicu. Od 26. rujna do 5. listopada 2025. imali smo priliku čuti razne profesionalne soliste i ansamble, od Ive Pogorelića do Simfonijskog orkestra HRT-a. 

Na jednom od koncerata nastupili su učenici Glazbene škole Ferdo Livadić: Dora Nizek (flauta), Juliana Levak (violina), Filip Kukulj (violina) i naš učenik Roko Tominić (truba), sve uz pratnju ansambla Acoustic Project Strings. 

Mladim talentima postavili smo nekoliko pitanja:

Kako si se osjećao/la kada si saznao/la da ćeš sudjelovati u ovako važnom festivalu?

Dora: Jako uzbuđeno, bilo mi je zanimljivo što su me izabrali s obzirom na to da sam se istovremeno spremala za prijemni ispit i maturu u glazbenoj školi.

Juliana: Bila sam dosta uzbuđena, ali i dosta nervozna jer sam imala potrebu dokazati da zaslužujem ovu priliku koju sam dobila.

Filip: Bio sam stvarno uzbuđen i ponosan! Kad su mi rekli da ću svirati na Samoborskoj glazbenoj jeseni, osjećao sam se kao da mi je ukazano veliko povjerenje i odmah sam znao da moram to opravdati.

Roko: Bilo mi je jako drago, rijetko se svira tako s orkestrom, osjećao sam se nekako povlašteno.

Što si svirao/la i zašto baš to? Jesi li mogao/la birati?

Dora:  Svirala sam 1. stavak Stamitzovog Koncerta za flautu i orkestar. Ovo sam odabrala jer mi se činilo najlakše i najefikasnije uz ostatak programa, s obzirom na to da sam to već prije svirala.

Juliana: Svirala sam skladbu Zigeunerweisen (Ciganski napjevi, op. 20) Pabla de Sarasatea. Odabrao je moj profesor, ali znao je da bih ja odabrala isto.

Filip: Svirao sam 2. koncert za violinu i orkestar u d-molu Henryka Wieniawskog. To je djelo na kojem radim već neko vrijeme i koje mi je posebno drago jer je i tehnički zahtjevno i glazbeno jako izražajno. Nisam ga izabrao baš sam, ali profesor mi je predložio nekoliko koncerata koji bi odgovarali ovom nastupu i zajedno smo odlučili da je ovaj najbolji izbor. 

Roko: Svirao sam Koncert za trubu u C-duru Tomasa Albinonija. Profesor i ja smo se dogovorili da ću to svirati jer sam već imao spremno. 

Koliko dugo se spremaš za ovaj koncert? 

Dora: Koncert sam naučila prije godinu dana, a zadnjih mjesec dana sam radila na detaljima.

Juliana: Skladbu sam napravila prošle sezone, ali sam ju nekoliko tjedana prije koncerta osvježila i počela se spremati za probe s orkestrom.

Filip: Pripremao sam se oko šest mjeseci. Bilo je puno individualnog vježbanja, ali i rada s profesorom. Koncert je bio veliki cilj i sve sam podredio tome.

Roko: Spremam se negdje od kraja ljeta, znači 7./8. mjesec.

Jesi li ispunio/la vlastita očekivanja svojim nastupom, jesi li zadovoljan/a?

Dora: Po prvi put u životu moram priznati da sam zadovoljna sa svojim koncertom u potpunosti i da je izvedba bila puno bolja nego probe.

Juliana: Voljela bih da su neka mjesta ispala bolje nego što jesu, ali generalno sam dosta zadovoljna, mislim da je bio dobar nastup.

Filip: Zapravo, jesam. Naravno da uvijek mislim da može bolje, ali kad pogledam koliko sam radio i koliko sam se trudio, stvarno sam zadovoljan. I dobio sam lijepe komentare, što mi puno znači.

Roko: Bio je dobar nastup, mislim da sam mogao još bolje, ali što je tu je.

Kako se osjećaš na pozornici, pogotovo ispred toliko ljudi?

Dora: Jako uzbudljivo i sretno, iako tu i tamo bude neka trema i najviše mi se tresu noge, ali u biti jako sretno jer želim pokazati ljudima što sve mogu i što sam napravila.

Juliana: U jednu ruku mi je jako lijepo vidjeti da me puno ljudi došlo slušati, podržati i da žele čuti kako sviram, a u drugu ruku, ipak bude malo veća nervoza.

Filip: Na početku imam tremu, uvijek je imam, ali kad krenem svirati pokušavam "isprazniti" glavu i samo se koncentrirati na glazbu. Kad uspijem u tome, sve postane lakše i uživam.

Roko: Imam tremu, imam veliku tremu. (smijeh)

Kako se nosiš s tremom?

Dora: Ne nosim se s tremom. (smijeh) Šalim se, dišem duboko tri puta, lagano se rukom lupkam po glavi i to je to.

Juliana: Najviše mi pomaže kad se sjetim da ja upravljam time kako ću svirati, odnosno da ovisi o meni i da imam tu neku kontrolu.

Filip: Trema je uvijek prisutna, samo nekad manje, a nekad više. Pokušavam je prihvatiti kao nešto normalno. Dosta mi pomaže disanje i to da si prije izlaska na pozornicu zamislim kako sviram najbolje što mogu.

Roko: Pokušavam skrenuti misli na nešto drugo i pokušavam sam sebe motivirat' prije koncerta.

Kakav je osjećaj svirati s profesionalcima kao što su Acoustic Project Strings? Kakve su bile probe?

Dora: Probe su bile jako zanimljive i dosta kratke, ali to opet pokazuje kako sam ja bila spremna za cijeli projekt.

Juliana: Bilo mi je super na probama jer se vidjelo da su odradili svoj dio posla i pripremili se, rad s njima bio je stvarno pozitivno iskustvo.

Filip: Bilo je stvarno posebno! Oni su jako iskusni i sve zvuči tako moćno kad se spoji s mojom violinom. Imali smo tri probe i svaka je bila sve bolja. Na početku sam bio malo nesiguran, ali su svi bili jako podržavajući. Osjećao sam se kao da sam dio tima.

Roko: Bili su super, probe su bile jednostavne i brzo su prolazile, bili su dosta pristupačni i sve smo brzo riješili tako da nije bilo nekih većih problema, bili su stvarno izvrsni.

Što ti je bilo najteže u ovom iskustvu, a što najzabavnije ili najljepše?

Dora: Najteži mi je bio dolazak na probe zato što se dogodio jedan incident, a to je da nam se pokvario auto na putu do probe (smijeh), a najljepši dio je definitivno bio završni koncert.

Juliana: Kako inače sviram s klavirom, bilo mi je najteže prilagoditi se jer nije isto kad te prati jedna osoba ili desetak njih, ali bilo mi je baš zabavno dobiti takav zvuk s njima jer su ipak njihovi instrumenti bliži mom.

Filip: Najteže mi je bilo ne razmišljati previše o tome "što ako pogriješim", ali sam to uspio prevladati. Najljepše mi je bilo svirati s profesionalcima – taj osjećaj da svi zajedno stvaramo glazbu bio je nevjerojatan. I kad je publika zapljeskala, osjetio sam veliku sreću.

Roko: Najteže je bilo izaći na pozornicu i odsvirati, a najzabavnije je bilo kad sam na kraju koncerta zaboravio uzet' cvijeće pa sam se morao vratiti na pozornicu. (smijeh)

Jesi li naučio/la nešto novo? (Vezano za glazbu, život…?)

Dora: Nisam sigurna da sam naučila nešto skroz novo, ali sam upoznala nove ljude i stekla neko novo iskustvo.

Juliana: Dosta radim na tome da kad sviram s drugim ljudima da ne slušam samo sebe, nego i ostale, to mi je nekako najviše ostalo.

Filip: Naučio sam da mogu više nego što mislim, samo trebam vjerovati u sebe i puno raditi. I da je trema normalna, ali ne smiješ joj dopustiti da te zaustavi. Glazbeno sam isto puno naučio – kako slušati ansambl, kako se bolje uklopiti.

Roko: Pa ne baš, ali bilo je jako dobro iskustvo.

Koji su ti daljnji planovi što se tiče glazbe?

Dora: Pa evo trenutačno već studiram na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i to je plan sljedećih pet godina, a nakon toga ću vidjeti hoću li upisati postdiplomski i možda postati profesorica ili raditi u orkestru.

Juliana: Solo natjecanja i natjecanja s komornom, na kraju godine maturalni koncert i nakon toga prijemni za Akademiju pa ćemo dalje vidjeti.

Filip: Želim i dalje napredovati i svirati na što više koncerata i natjecanja. Trenutno se spremam za proljetna međunarodna natjecanja, ali i za državno natjecanje, što mi je jako važno. Volio bih upisati glazbenu akademiju i svirati s još većim orkestrom. No, najvažnije mi je da glazba ostane veliki dio mog života jer bez nje ne mogu zamisliti svakodnevicu.

Roko: Planiram upisati Akademiju i baviti se glazbom, a dalje ćemo vidjet'.

Osim solista, pitali smo i publiku što misli o koncertu:

N. N. (prof., Glazbena škola): Inspirativnim, energičnim i muzikalnim izvedbama učenici Dora Nizek, Juliana Levak, Roko Tominić i Filip Kukulj zasjali su na pozornici u Franjevačkoj crkvi kao najbolji promotori klasične glazbe i naše Glazbene škole. 

Svaki na svojstven način, izrazili su svoju predanost glazbi i umjetnosti, njihovi nastupi bili su prožeti promišljenošću, toplinom i mladenačkom energijom, a publika je svakog nagradila velikim pljeskom, prepoznavši izniman trud, upornost koji stoje iza sjajnih nastupa. 

Svakako treba istaknuti njihove nastavnike (Ivana Štrbac, prof. savjetnica, Ivan Mužanić, prof., Mario Magaš, prof. i Marco Graziani, prof.), koji svojim predanim radom i znanjem čine bitnu kariku u njihovom glazbenom razvoju i napretku.

Roko (ŠPUD): Koncert mi se jako svidio, solisti su bili odlični i vrlo muzikalni, a orkestar ih je odlično pratio. Akustičnost dvorane je bila vrlo zadovoljavajuća i poboljšala mi je sveukupan doživljaj koncerta. 

Vanja Dražinić, prof. glazbene umjetnosti: Smatram vrlo značajnim nastojanje Samoborske glazbene jeseni da u okviru organizacije festivalskog programa angažira i ponajbolje polaznike svoje glazbene škole. Na ovome koncertu oni su doista pokazali svoje potencijale konkuriranja najuspješnijim svjetskim izvođačima uvažavajući najviše izvedbene standarde. Osobito se to odnosi na prve dvije izvođačice s koncerta koje su briljirale uz vrlo kvalitetnu pratnju ansambla Acoustic Project Strings. Navedeni sastav pokazao se dobrim i u završnoj numeri te večeri sjajnom interpretacijom Papandopulove Sinfoniette za gudače.

Lucija (Glazbena škola): Meni je bilo jako lijepo i bilo mi je super to što ih znam sve četvero. Super mi je svirala Dora, iako se ne razumijem baš u puhaće instrumente, Juliana je imala brutalnu skladbu koja je zahtjevna na sve moguće načine i izvrsno ju je odsvirala. Filip je jako točno odsvirao, bilo ga je lijepo slušati i Roko je isto bio super, dobro svira. 

Kiara (3. c): Zadivljena sam! I sama znam što znači stati pred ljude i nastupati i koliki stres to izaziva. Oni su se s njim izvrsno nosili. Bilo ih je zadovoljstvo slušati. 

Petra (3. c): Bilo je zapravo dosta iznenađujuće koliko su dugo skladbe trajale i koliko je zapravo bilo ljudi, koliko je bilo raznih izvođača, solista. Dosta me iznenadilo što je svirao i Roko... Nisam uopće znala da on svira (smijeh) i da tako dobro vlada instrumentom.