Toni Dukić: naš najuspješniji sportaš

Trenirao je nogomet sedam godina, kad ga je u nekom trenutku, posve iznenada dočekala ispisnica u trenerovom uredu. Otada se bavi atletikom. Sedamnaestogodišnjak je iz Zagreba koji pohađa našu gimnaziju te uspješno usklađuje gimnazijski i sportski život. Hrvatski je reprezentativac i višestruki državni prvak. U nastavku pročitajte intervju s najuspješnijim sportašem naše škole, Tonijem Dukićem.

Dugo godina si trenirao nogomet. Ispričaj nam kako si se počeo baviti atletikom.

Trenirao sam nogomet sedam godina u NK Španskom. Zatim sam dobio poziv u NK Zagreb gdje sam bio prvi golman. Međutim, nakon ljeta došlo je do zamjene trenera... Novi trener doveo je i dva nova golmana, a mene je izbacio iz ekipe. Na pripremama me pozvao u ured i samo mi je, bez objašnjenja, uručio ispisnicu iz kluba. Nakon toga sam nakratko otišao u NK Trešnjevku završiti polusezonu, ali sam sam sebi rekao da je dosta nogometa. U atletiku me pogurala mama koja je i sama bila atletičarka.

Koja ti je najdraža disciplina?

Višebojac sam, to je deset različitih disciplina, ali trenutno mi je najdraža skok s motkom.

Tko je zaslužan za tvoje uspjehe, osim samog tebe?

Moj trener Filip Pravdica, koji je ujedno i hrvatski olimpijac. Naravno, i moji roditelji, oni su mi najveća podrška i uvijek su tu za mene.

Što ti je atletika donijela u životu? Imaš li posebne uspomene s treninga?

Donijela mi je puno. Izdvojio bih to što sam upoznao dosta novih ljudi koji su mi sad prijatelji. Na treninzima smo pomiješani, cure i dečki. Tako sam upoznao i djevojku s kojom sam sada u vezi.

Što te najviše živcira na treningu/natjecanju?

Najviše me nervira kada ne uspijem ostvariti ono za što treniram i oko čega se trudim.

Treniraš li samo u Hrvatskoj ili i izvan nje?

Na pripreme idem izvan Hrvatske, na primjer na Cipar. Idemo tijekom školske godine i to mi je super jer tako imam produžene praznike.

Koji su tvoji sportski ciljevi tijekom sljedeće godine?

Moji ciljevi se mijenjaju prema vrsti natjecanja koja dolaze. Ove godine mi je bio cilj otići na Europsko prvenstvo u Skoplje, ali sam se ozlijedio. Sljedeće godine je Svjetsko prvenstvo u Americi. To mi je trenutačno glavni cilj.

Što bi trebalo poboljšati u Hrvatskoj atletici?

Što ne bi? Trebaju nam bolji uvjeti za treniranje. Na primjer, grad Zagreb ima samo jednu dvoranu pogodnu za atletiku, a Hrvatska samo četiri stadiona koja se mogu koristiti za državna natjecanja.

Kako usklađuješ školu i atletiku?

Uskladiti školu i treninge mi je okej sve dok ne dođe red na učenje, tada žrtvujem san, a san mi je jedan od važnijih faktora za dobre rezultate u sportu. Već mi se dvije godine za redom dogodilo da sam se ozlijedio jer sam premalo spavao, a previše učio.

Bi li ti teže pao neuspjeh u školi ili u sportu?

Iskreno, u sportu. U školi je puno lakše ispraviti neku lošiju ocjenu. U sportu dobiješ jednu priliku koju ako ne iskoristiš moraš čekati ili godinu dana ili četiri godine kako bi dobio novu.

Izlaze li ti profesori u susret?

Uglavnom da. Većina profesora razumije da sam na visokoj razini u sportu i stvarno im nije problem izaći mi u susret. Hvala im na tomu! Planiraš li se nakon srednjoškolskog obrazovanja i dalje baviti sportom?

Da, volio bih otići u Ameriku. Trenutačno me prate dva koledža, jedan u Washingtonu i jedan u New Yorku. Volio bih dobiti njihovu stipendiju. Naravno, bilo bi super ostati i u Hrvatskoj, ali do mene su došle informacije o ne baš pretjerano blagonaklonom odnosu profesora prema sportašima na fakultetu, što mi baš ne ulijeva povjerenje. I zato ako mi plan o studiranju i bavljenju sportom u Americi propadne, druge dvije opcije su mi Nizozemska ili Austrija.

Hvala Toniju na izdvojenom vremenu. Želimo mu da ostane zdrav, čime će, vjerujemo, moći ostvariti i ciljeve koje si je zacrtao. Mi ćemo ga i dalje pratiti i navijati za njega.